Intervju s autorom romana Surova reinkarnacija Sparte, listopad 2020.
|
|
Današnja me ozbiljna epidemiološka situacija podsjetila na distopijsku situaciju o kojoj sam čitala u romanu Surova reinkarnacija Sparte. Roman mi je došao u ruke u lipnju ove godine i iako sam zapazila neobičnost u datumu završetka rukopisa prije dvije godine, nisam previše obraćala pažnju na taj detalj sve dok me ozbiljna upozorenja iz medija nisu vratila u radnju romana. Uzela sam roman u ruke i pokušala pronaći Nostradamusove elemente u romanu, zlokobna predviđanja katastrofe. Pronašla sam elemente i naznake katastrofe koju autor nije objašnjavao nadugačko i naširoko, već je pokušao pronaći rješenje za sretan život unatoč društvenim i prirodnim prijetnjama. Potražila sam autora i postavila mu nekoliko pitanja.
N.N.: Zašto distopija? Nije li najava katastrofe u romanu pretjerana?
D.J.: Ljepota, kao i osjećaj straha, u oku je promatrača. Ljudi smo, različiti prema tisuću kriterija, sazdani od stotina elemenata i kada seciramo sve kriterije i elemente svojih osobnosti, možemo doći do zaključka da postoji sedam milijardi posebnih, drukčijih ljudi za Zemlji. Različiti smo pa iako pokušavamo napraviti teorijske ladice prema kojima bismo ljude mogli rano prepoznavati kako bismo unaprijed stvorili mišljenje o neznancima, pa čak i ljudima koje dobro poznajemo, na kraju se u formulu uključi i vrijeme koje nas mijenja i uzrokuje promjene ponašanja i emocija pa nas zato ljudi svakodnevno iznenađuju. Svatko od nas drukčije doživljava pojam katastrofa jer nekom je katastrofa kada zagori nedjeljni ručak, a netko doživi dva puta u životu bankrot, no ustane i nastavi živjeti bolje nego što je živio prije bankrota. Nisam toliko pažnje pridavao distopijskom okviru romana - zašto bi moglo doći do katastrofe i kako jer me više zanimala mogućnost stvaranja rješenja opstanka i sretnoga života ljudi u bilo kakvim uvjetima. Čak, prema današnjem načinu razmišljanja ekonomskih stručnjaka, u nemogućim životnim uvjetima kao što su pustinje ili planine. Motivi za pisanje bili su opstanak i sretan život ljudi usprkos bivšim, sadašnjim i budućim katastrofama.
N.N.: Doživljavate li Covid-19 pandemiju dovoljno opasnom da bi mogla biti uvod u stvaranje distopijskoga okvira kakav ste zamislili u svojemu romanu?
D.J.: Prema teoriji kaosa i leptirovu učinku („Ako leptir zamahne krilima u Amazoni, može uzrokovati tornado u Texasu.“), nikada ne možemo biti sigurni koja će sitnica biti uzročnik katastrofe, a optimističan stav zdravoga razuma pomaže mi u nadanju da je ova pandemija savladiva, naravno uz ekonomske i ljudske žrtve, ali savladiva. Više me zabrinjavaju ljudske mane i nedostatci kao što su kombinacija pohlepe manjine i anemične naivnosti većine koja dopušta da se pohlepna manjina neopravdano bogati na njihovoj naivnosti. Iskustva iz prošlosti govore nam da pohlepna manjina ne silazi s vlasti sve dok naivna većina šuti i dok može trpjeti. U trenutku opasnosti za opstanak većina se gromoglasno diže i revolucijski razara ljude i dobra, a moglo bi se - uz malo manje pohlepnosti manjine i malo manje naivnosti većine - stvoriti društvo u stalnoj evoluciji prema društvu sreće za sve.
N.N.: Je li stav iznesen u romanu moguće povezati s Vašom životnom situacijom?
DJ: Distopijski okvir ne može se povezati s mojom životnom situacijom jer sam već dugo u potpunosti zadovoljan svojim obiteljskim i poslovnim životom. Više sam zabrinut zbog smjera svjetske i domaće politike i to je glavni razlog zašto sam stvorio distopijsko-utopijski okvir u kojem se prepliću političke i sociološke ideje u priči sasvim obične obitelji koja želi sretno živjeti. Naravno, tijekom pisanja nije moguće u potpunosti zanemariti vlastita iskustva i stavove.
N.N.: Distopijsko-utopijski okvir?
D.J.: Da. Distopija i utopija teoretski su suprotstavljeni pojmovi, no u romanu je postavljen distopijski okvir u koji je smještena utopijska ideja o sretnome društvu. Životno nas iskustvo uči da nije svako zlo samo zlo, nego da se iz nesreće može stvoriti i nešto dobro. Nažalost, isto nas iskustvo uči da nije svako dobro isključivo dobro. Koliko ste puta doživjeli istinitom uzrečicu da je put u pakao popločen dobrim namjerama? Cijeli je naš život začudna izmjena dobrih i manje dobrih pojava i svatko od nas te promjene doživljava drugačije, ovisno o svojemu karakteru. Nekome smeta zrno graška ispod dvanaest madraca, a netko mirno spava na daskama. Nekome treba malo za sreću, a netko nije zadovoljan milijardama.
N.N.: U romanu sam naišla na brojne političke ideje koje mi se iz današnje perspektive čine utopijskima, no neke čak i mogućima. Koju ideju biste izdvojili kao utopijsku, a koju kao moguću?
D.J.: Opet se vraćam na naše razlike u karakterima pa se optimistu zdravoga razuma u meni sve ideje čine mogućima. Dakako, ne danas ili sutra, ali za dvadeset-trideset godina svakako. Nažalost, promatrajući karaktere ljudi, utopijskom mi se čini ideja da bi se promet mogao organizirati tako da nitko nikada ne pogine. U knjizi je npr. ideja o sigurnom prometu dobro razrađena, no vjerujem da bi većini ljudi naviknutih na današnji promet smetala ograničenja koja bi onemogućila ludu i brzu vožnju ili odvajanje prometa tako da se automobili nikada ne bi mogli sudariti prelaskom na traku u kojoj voze automobili u suprotnome smjeru. Žalosti me što svakoga dana ljudi ginu na cestama, a mi kao društvo ne poduzimamo stvarno efikasne mjere kojima bismo onemogućili gubitak ljudskih života. Kao moguću, ne danas, ali možda u sljedećih desetak godina, izdvojio bih ideju iz romana o stvaranju društva bez fizičkoga novca čime bi se korupcija smanjila na najmanju moguću mjeru. Švedska već razmišlja o tome. Nalazimo se na dovoljno razvijenom stupnju komunikacijskih i informatizacijskih alata s pomoću kojih bismo već danas mogli provesti tu ideju, no nedostaju nam političari koji bi htjeli provesti ideju koja bi im onemogućila korupciju.
N.N.: Jeste li spremni postati takav političar i ovu ideju ponuditi biračima?
D.J.: Spreman sam, ali trenutno birači nisu spremni za tu ideju, barem ne većina koja bi omogućila takvu promjenu. Većina birača trenutno je uspavana zahvaljujući kontroliranim medijima koji ne dopuštaju da dobre ideje uznemire viziju života koji opisuju riječima: „Dobro nam je, drugima je gore.“ Sve dok većina birača ne izađe na birališta, promjene ne može biti pa ni mogućnosti da se počnem baviti politikom. Danas 55% ljudi u Hrvatskoj misli da promjene nisu potrebne, da im je dovoljno dobro i oni vjerojatno ne žele razmišljati o tuđim idejama o poboljšanju naše zajedničke budućnosti…
N.N.: Kako ste došli do zaključka o 55% ljudi?
D.J.: 55% birača nije izišlo na parlamentarne izbore.
N.N.: U romanu svi birači moraju izići na izbore, zar ne?
D.J.: Utopijska forma dopušta mi sanjarenje o društvu u kojem su svi odgovorni prema sebi i drugima pa sudjeluju na izborima. Osim potpune političke aktivnosti cijele zajednice dopušteno mi je matematički osmisliti izborni sustav u kojem se u sastavu parlamenta očituje volja većine s pogrješkom manjom od 1%. Dopušteno mi je osmisliti ideju da parlament bude sastavljen od svih struka u onom postotku koliko je ta struka zastupljena u društvu.
N.N.: Utopija?
D.J.: Slažem se, utopija, ali…nikada se ne zna. U mnogim zemljama do prije 120 godina žene nisu imale pravo glasa. Da ste u tim zemljama prije 130 godina pitali žene hoće li ikada imati pravo glasa, mnoge bi rekla da je to utopija.
N.N.: Osim politike u romanu su zanimljivi obiteljski i društveni odnosi koji se djelomično razlikuju od današnjih, a djelomično su istovjetni današnjima.
D.J.: Kako god zamišljao budućnost i buduće društvene odnose, mislim da je jedan odnos nepromjenjiv: brižan odnos roditelja prema svojoj djeci, što je preduvjet opstanka vrste. Oblici brižnosti uvjetovani su socijalnim okvirom, ali brižnost ima brojne oblike. U prošlosti, danas, a i u budućnosti imat ćemo različit stav prema roditeljskoj brižnosti jer nam se ponekad čini da su neki roditelji previše brižni pa od svoje djece čine razmažene ličnosti ovisne o tuđoj, najčešće roditeljskoj, pomoći, dok nam se, s druge strane, neke metode čine spartanskima, čak do granice zlostavljanja djece.
N.N.: Je li to poveznica s naslovom koja spaja drevnu Spartu, sadašnjost i budućnost?
D.J.: U svojoj osnovnoj misli poveznica nije sama roditeljska briga u raznim oblicima već odnos društva prema slabijim pojedincima koji ne doprinose razvoju i opstanku društva. Većina roditelja ne želi o svojoj djeci razmišljati kao o nekorisnim članovima zajednice jer smo tijekom vremena stvorili mehanizme socijalnoga razumijevanja kojima se slabijima i bolesnima pokušava na više ili manje uspješan način osigurati dostojanstven život bez obzira na doprinos društvu. Današnji gospodarski razvoj dopušta izdvajanja sredstava za dostojanstven život bolesnima i na bilo koji način hendikepiranima, a u prošlosti apostrofiram drevnu Spartu kao posebno okrutno društvo u rješavanju problema bolesne i slabe djece koja prema spartanskom dominantnom mišljenju usmjerenom na opstanak nepotrebno troše skromne životne resurse. Problem su rješavali bacanjem slabe i bolesne djece s litice, pred očima roditelja. Možete li zamisliti nešto surovije? Roman sam tako nazvao bojeći se da bi se uslijed ekonomskih turbulencija i kriza u budućnosti mogao stvoriti još suroviji odnos prema slabima i bolesnima.
N.N.: Mislite li da danas ranjive skupine društva zaista imaju uvjete za dostojanstven život?
D.J.: U nekim europskim državama slabiji članovi društva doista imaju omogućen dostojanstven život, ali u Hrvatskoj imamo poteškoća sa stvaranjem kriterija za određivanje pojma dostojanstven život pa sva moguća pomoć koja se isplaćuje, prema mojim kriterijima u romanu, ne bi mogla biti obuhvaćena pojmom dostojanstven život. Drugi nam je problem određivanje kriterija za dobivanje pomoći jer kako objasniti da se invalidnina u jednom trenu prestane isplaćivati osobi koja ne može samostalno hodati! Pa ako je i napravljena administrativna pogrješka, nije moguće da se mora čekati pola godine da se ta pogrješka ispravi. Naš sustav socijalne skrbi treba promjene u kojima ćemo sudjelovati svi mi izlaskom na izbore. Na sljedećim izborima trebamo si odgovoriti na pitanje jesmo li odgovorno i socijalno društvo.
N.N.: Što točno podrazumijevate pod pojmom odgovorno društvo? Je li društvo fiktivnoga grada Qatara Sahara odgovorno?
D.J.: Odgovorno društvo pazi da ljudi zarađuju svoju plaću sukladno doprinosu društvu, ali i da ljudi s minimalnim doprinosom sa svojom minimalnom plaćom mogu dostojanstveno živjeti. Primanja iznad minimalne plaće mogu biti motivacijski element pojedincima za učenje, napredak i rad, a odgovorno će društvo i nagraditi posebno zaslužne, one koji su svojom kreativnošću i marljivošću zaradili iznad granice koju nazivamo luksuzom. U posljednje vrijeme zasipani smo vijestima i otkrićima skrivenih blaga nekih političara, a odgovorno društvo ne može tolerirati nezasluženo bogatstvo pojedinaca ili grupa. Odgovorno društvo može naći način za kontrolu nezakonitoga bogaćenja. Odgovorno društvo fiktivnoga grada Qatara Sahara ima ugrađene kontrolne mehanizme zbog kojih je nemoguće nemoralno bogaćenje na teret zajednice ili pojedinaca.
N.N.: Iz današnje perspektive svakodnevnih hrvatskih društvenih senzacija ovo mi se čini kao utopija.
D.J.: Nažalost i meni.
N.N.: Kome bi Vaša knjiga mogla biti zanimljiva?
D.J.: Postoje ljudi koji žive zarobljeni u prošlosti i oni se ne mogu osloboditi emocija koje su stekli u mladosti. Oni ne mogu gledati u budućnost, nažalost. Postoje ljudi koji žive isključivo u sadašnjosti, tek ponekad zavire u ormare prošlosti, a tek ponekad kroz prozor budućnosti. Neki se bore za preživljavanje radeći poslove koje ne vole, a neki uživaju privilegije koje su stekli. Pesimisti su odustali od ideje da bi budućnost mogla biti bolja od sadašnjosti te svoj pogled u budućnost tek povremeno zadržavaju duže od nekoliko minuta, a za čitanje ovoga romana treba nešto više vremena. Optimisti koji uživaju u ovom trenutku svojega blagostanja također ne tragaju za odgovorom kako će im izgledati budućnost kada im je već sadašnjost ugodna. Postoji i sanjarska manjina, ljudi koji rado gledaju prema budućnosti i nadaju se boljim vremenima, boljemu društvu, boljim i sretnijim životnim uvjetima. Među njima postoje i vizionari koji riječima, mislima, crtežima stvaraju svoje sretne svjetove koji se tek rijetko oživotvore. Knjiga je namijenjena ljudima koji imaju sposobnost zamišljati budućnost, ali i kreirati sadašnjost kako bi se snovi barem djelomično ostvarili.
N.N.: Smatrate li sebe vizionarom?
D.J.: Za sada sam u pogledu ostvarivanja svojih ideja djelomično sanjar, djelomično vizionar. Naime, u svojem poslu uspio sam mnoge svoje vizije provesti u djelo, a najvažnija je da škola koju vodim može biti mjesto za učenje bez straha. Mnoge vizije još su u provedbi, a nekih sam se morao odreći. Je li Orwell bio vizionar kada je stvarao distopijske romane „Životinjska farma“ i „1984.“? Imao je informacije o funkcioniranju komunističkoga režima u SSSR-u i zabrinuto se zapitao kamo bi takva diktatura mogla voditi pa je odaslao svoje upozorenje svijetu. Ovo je moje upozorenje na ljudsku pohlepu koja ne pazi ni na ljude ni na prirodu pa se pribojavam da bi nam budućnost mogla biti distopijska, no s velikom dozom optimizma i utopije. Upozorenja su nam svakodnevno na vratima i zdrav razum mi govori da zatopljenje nije slučajno, da su prirodne nepogode sve češće i jače, da smo sve više ugroženi raznim bolestima kao što su šećerna bolest, tumori, debljina, kardiovaskularne bolesti, a sada još i pandemija Covid-19. Vizionari su ljudi koji uspijevaju svoju viziju pretočiti u stvarnost, a budući da se radi o dugom vremenskom razdoblju, na Vaše pitanje odgovorit će čitatelji za pedeset godina.
N.N.: Spomenuli ste sretnu školu, a u romanu ste opisali oblik školovanja koji napadno nalikuje na današnju nastavu na daljinu. Je li Vam namjera bila naslijediti Nostradamusa?
D.J.: Ha, ha. Nostradamus je samo jedan, a meni se poklopilo ili sam prepoznao potencijal nastave na daljinu. Danas dominantna pedagoška teorija ističe da je obrazovanje u skupini najbolje jer spaja obrazovanje i socijalno sazrijevanje. U romanu sam postavio pitanje je li moguće da škola bude mjesto socijalizacije u onim aktivnostima u kojima je nužna socijalna interakcija kao što su izvođenje kazališnih predstava, koncerata, sportskih natjecanja, projekata, rada u parovima i skupinama, a da samo usvajanje znanja može biti individualna aktivnost, naravno, s novim metodičkim pristupom nastavi na daljinu. Ovogodišnja proljetna nastava na daljinu bila je više ili manje uspješno snalaženje učitelja u prilagodbi svojih kompetencija novom načinu poučavanja, no funkcionalna i svrsishodna nastava na daljinu zahtijeva nove metodičke alate kako bi se približila sadašnjoj svrhovitosti nastave u učionici. Odgovore na ova pitanja tek trebaju promišljati nositelji kolegija metodike na svim fakultetima koji obrazuju učitelje. Mislim da je vrijeme da se organizira svjetski i hrvatski kongres metodičara na tu temu i da se nove generacije učitelja pripreme za efikasan način poučavanja na daljinu.
N.N.: Kada kažete učitelj, mislite li samo na učitelje u osnovnoj školi?
D.J.: Biti učitelj nije samo zanimanje nego je i poziv, a učitelj je lijepa hrvatska riječ. Učitelji su svi pedagoški radnici koji poučavaju. Učitelji su nastavnici u osnovnim školama, profesori u srednjim školama te profesori na fakultetima. Učitelj je svatko tko prenosi korisno znanje.
N.N.: Hvala Vam na razgovoru. Želite li na kraju našega razgovora nešto poručiti budućim čitateljima Vašega romana?
D.J.: Hvala Vama na zanimanju za moj roman i hvala na razgovoru. Potraga za srećom nikada ne prestaje. Nadam se da smo ovim razgovorom potaknuli ljude da pročitaju moj roman. Neka u svojoj knjižnici potraže roman Surova reinkarnacija Sparte. Ako ga knjižnica još nema, vjerujem da će ga, nakon upita čitatelja, nabaviti.
Budimo hrabri i borimo se za dostojanstvenu budućnost!
N.N.: Zašto distopija? Nije li najava katastrofe u romanu pretjerana?
D.J.: Ljepota, kao i osjećaj straha, u oku je promatrača. Ljudi smo, različiti prema tisuću kriterija, sazdani od stotina elemenata i kada seciramo sve kriterije i elemente svojih osobnosti, možemo doći do zaključka da postoji sedam milijardi posebnih, drukčijih ljudi za Zemlji. Različiti smo pa iako pokušavamo napraviti teorijske ladice prema kojima bismo ljude mogli rano prepoznavati kako bismo unaprijed stvorili mišljenje o neznancima, pa čak i ljudima koje dobro poznajemo, na kraju se u formulu uključi i vrijeme koje nas mijenja i uzrokuje promjene ponašanja i emocija pa nas zato ljudi svakodnevno iznenađuju. Svatko od nas drukčije doživljava pojam katastrofa jer nekom je katastrofa kada zagori nedjeljni ručak, a netko doživi dva puta u životu bankrot, no ustane i nastavi živjeti bolje nego što je živio prije bankrota. Nisam toliko pažnje pridavao distopijskom okviru romana - zašto bi moglo doći do katastrofe i kako jer me više zanimala mogućnost stvaranja rješenja opstanka i sretnoga života ljudi u bilo kakvim uvjetima. Čak, prema današnjem načinu razmišljanja ekonomskih stručnjaka, u nemogućim životnim uvjetima kao što su pustinje ili planine. Motivi za pisanje bili su opstanak i sretan život ljudi usprkos bivšim, sadašnjim i budućim katastrofama.
N.N.: Doživljavate li Covid-19 pandemiju dovoljno opasnom da bi mogla biti uvod u stvaranje distopijskoga okvira kakav ste zamislili u svojemu romanu?
D.J.: Prema teoriji kaosa i leptirovu učinku („Ako leptir zamahne krilima u Amazoni, može uzrokovati tornado u Texasu.“), nikada ne možemo biti sigurni koja će sitnica biti uzročnik katastrofe, a optimističan stav zdravoga razuma pomaže mi u nadanju da je ova pandemija savladiva, naravno uz ekonomske i ljudske žrtve, ali savladiva. Više me zabrinjavaju ljudske mane i nedostatci kao što su kombinacija pohlepe manjine i anemične naivnosti većine koja dopušta da se pohlepna manjina neopravdano bogati na njihovoj naivnosti. Iskustva iz prošlosti govore nam da pohlepna manjina ne silazi s vlasti sve dok naivna većina šuti i dok može trpjeti. U trenutku opasnosti za opstanak većina se gromoglasno diže i revolucijski razara ljude i dobra, a moglo bi se - uz malo manje pohlepnosti manjine i malo manje naivnosti većine - stvoriti društvo u stalnoj evoluciji prema društvu sreće za sve.
N.N.: Je li stav iznesen u romanu moguće povezati s Vašom životnom situacijom?
DJ: Distopijski okvir ne može se povezati s mojom životnom situacijom jer sam već dugo u potpunosti zadovoljan svojim obiteljskim i poslovnim životom. Više sam zabrinut zbog smjera svjetske i domaće politike i to je glavni razlog zašto sam stvorio distopijsko-utopijski okvir u kojem se prepliću političke i sociološke ideje u priči sasvim obične obitelji koja želi sretno živjeti. Naravno, tijekom pisanja nije moguće u potpunosti zanemariti vlastita iskustva i stavove.
N.N.: Distopijsko-utopijski okvir?
D.J.: Da. Distopija i utopija teoretski su suprotstavljeni pojmovi, no u romanu je postavljen distopijski okvir u koji je smještena utopijska ideja o sretnome društvu. Životno nas iskustvo uči da nije svako zlo samo zlo, nego da se iz nesreće može stvoriti i nešto dobro. Nažalost, isto nas iskustvo uči da nije svako dobro isključivo dobro. Koliko ste puta doživjeli istinitom uzrečicu da je put u pakao popločen dobrim namjerama? Cijeli je naš život začudna izmjena dobrih i manje dobrih pojava i svatko od nas te promjene doživljava drugačije, ovisno o svojemu karakteru. Nekome smeta zrno graška ispod dvanaest madraca, a netko mirno spava na daskama. Nekome treba malo za sreću, a netko nije zadovoljan milijardama.
N.N.: U romanu sam naišla na brojne političke ideje koje mi se iz današnje perspektive čine utopijskima, no neke čak i mogućima. Koju ideju biste izdvojili kao utopijsku, a koju kao moguću?
D.J.: Opet se vraćam na naše razlike u karakterima pa se optimistu zdravoga razuma u meni sve ideje čine mogućima. Dakako, ne danas ili sutra, ali za dvadeset-trideset godina svakako. Nažalost, promatrajući karaktere ljudi, utopijskom mi se čini ideja da bi se promet mogao organizirati tako da nitko nikada ne pogine. U knjizi je npr. ideja o sigurnom prometu dobro razrađena, no vjerujem da bi većini ljudi naviknutih na današnji promet smetala ograničenja koja bi onemogućila ludu i brzu vožnju ili odvajanje prometa tako da se automobili nikada ne bi mogli sudariti prelaskom na traku u kojoj voze automobili u suprotnome smjeru. Žalosti me što svakoga dana ljudi ginu na cestama, a mi kao društvo ne poduzimamo stvarno efikasne mjere kojima bismo onemogućili gubitak ljudskih života. Kao moguću, ne danas, ali možda u sljedećih desetak godina, izdvojio bih ideju iz romana o stvaranju društva bez fizičkoga novca čime bi se korupcija smanjila na najmanju moguću mjeru. Švedska već razmišlja o tome. Nalazimo se na dovoljno razvijenom stupnju komunikacijskih i informatizacijskih alata s pomoću kojih bismo već danas mogli provesti tu ideju, no nedostaju nam političari koji bi htjeli provesti ideju koja bi im onemogućila korupciju.
N.N.: Jeste li spremni postati takav političar i ovu ideju ponuditi biračima?
D.J.: Spreman sam, ali trenutno birači nisu spremni za tu ideju, barem ne većina koja bi omogućila takvu promjenu. Većina birača trenutno je uspavana zahvaljujući kontroliranim medijima koji ne dopuštaju da dobre ideje uznemire viziju života koji opisuju riječima: „Dobro nam je, drugima je gore.“ Sve dok većina birača ne izađe na birališta, promjene ne može biti pa ni mogućnosti da se počnem baviti politikom. Danas 55% ljudi u Hrvatskoj misli da promjene nisu potrebne, da im je dovoljno dobro i oni vjerojatno ne žele razmišljati o tuđim idejama o poboljšanju naše zajedničke budućnosti…
N.N.: Kako ste došli do zaključka o 55% ljudi?
D.J.: 55% birača nije izišlo na parlamentarne izbore.
N.N.: U romanu svi birači moraju izići na izbore, zar ne?
D.J.: Utopijska forma dopušta mi sanjarenje o društvu u kojem su svi odgovorni prema sebi i drugima pa sudjeluju na izborima. Osim potpune političke aktivnosti cijele zajednice dopušteno mi je matematički osmisliti izborni sustav u kojem se u sastavu parlamenta očituje volja većine s pogrješkom manjom od 1%. Dopušteno mi je osmisliti ideju da parlament bude sastavljen od svih struka u onom postotku koliko je ta struka zastupljena u društvu.
N.N.: Utopija?
D.J.: Slažem se, utopija, ali…nikada se ne zna. U mnogim zemljama do prije 120 godina žene nisu imale pravo glasa. Da ste u tim zemljama prije 130 godina pitali žene hoće li ikada imati pravo glasa, mnoge bi rekla da je to utopija.
N.N.: Osim politike u romanu su zanimljivi obiteljski i društveni odnosi koji se djelomično razlikuju od današnjih, a djelomično su istovjetni današnjima.
D.J.: Kako god zamišljao budućnost i buduće društvene odnose, mislim da je jedan odnos nepromjenjiv: brižan odnos roditelja prema svojoj djeci, što je preduvjet opstanka vrste. Oblici brižnosti uvjetovani su socijalnim okvirom, ali brižnost ima brojne oblike. U prošlosti, danas, a i u budućnosti imat ćemo različit stav prema roditeljskoj brižnosti jer nam se ponekad čini da su neki roditelji previše brižni pa od svoje djece čine razmažene ličnosti ovisne o tuđoj, najčešće roditeljskoj, pomoći, dok nam se, s druge strane, neke metode čine spartanskima, čak do granice zlostavljanja djece.
N.N.: Je li to poveznica s naslovom koja spaja drevnu Spartu, sadašnjost i budućnost?
D.J.: U svojoj osnovnoj misli poveznica nije sama roditeljska briga u raznim oblicima već odnos društva prema slabijim pojedincima koji ne doprinose razvoju i opstanku društva. Većina roditelja ne želi o svojoj djeci razmišljati kao o nekorisnim članovima zajednice jer smo tijekom vremena stvorili mehanizme socijalnoga razumijevanja kojima se slabijima i bolesnima pokušava na više ili manje uspješan način osigurati dostojanstven život bez obzira na doprinos društvu. Današnji gospodarski razvoj dopušta izdvajanja sredstava za dostojanstven život bolesnima i na bilo koji način hendikepiranima, a u prošlosti apostrofiram drevnu Spartu kao posebno okrutno društvo u rješavanju problema bolesne i slabe djece koja prema spartanskom dominantnom mišljenju usmjerenom na opstanak nepotrebno troše skromne životne resurse. Problem su rješavali bacanjem slabe i bolesne djece s litice, pred očima roditelja. Možete li zamisliti nešto surovije? Roman sam tako nazvao bojeći se da bi se uslijed ekonomskih turbulencija i kriza u budućnosti mogao stvoriti još suroviji odnos prema slabima i bolesnima.
N.N.: Mislite li da danas ranjive skupine društva zaista imaju uvjete za dostojanstven život?
D.J.: U nekim europskim državama slabiji članovi društva doista imaju omogućen dostojanstven život, ali u Hrvatskoj imamo poteškoća sa stvaranjem kriterija za određivanje pojma dostojanstven život pa sva moguća pomoć koja se isplaćuje, prema mojim kriterijima u romanu, ne bi mogla biti obuhvaćena pojmom dostojanstven život. Drugi nam je problem određivanje kriterija za dobivanje pomoći jer kako objasniti da se invalidnina u jednom trenu prestane isplaćivati osobi koja ne može samostalno hodati! Pa ako je i napravljena administrativna pogrješka, nije moguće da se mora čekati pola godine da se ta pogrješka ispravi. Naš sustav socijalne skrbi treba promjene u kojima ćemo sudjelovati svi mi izlaskom na izbore. Na sljedećim izborima trebamo si odgovoriti na pitanje jesmo li odgovorno i socijalno društvo.
N.N.: Što točno podrazumijevate pod pojmom odgovorno društvo? Je li društvo fiktivnoga grada Qatara Sahara odgovorno?
D.J.: Odgovorno društvo pazi da ljudi zarađuju svoju plaću sukladno doprinosu društvu, ali i da ljudi s minimalnim doprinosom sa svojom minimalnom plaćom mogu dostojanstveno živjeti. Primanja iznad minimalne plaće mogu biti motivacijski element pojedincima za učenje, napredak i rad, a odgovorno će društvo i nagraditi posebno zaslužne, one koji su svojom kreativnošću i marljivošću zaradili iznad granice koju nazivamo luksuzom. U posljednje vrijeme zasipani smo vijestima i otkrićima skrivenih blaga nekih političara, a odgovorno društvo ne može tolerirati nezasluženo bogatstvo pojedinaca ili grupa. Odgovorno društvo može naći način za kontrolu nezakonitoga bogaćenja. Odgovorno društvo fiktivnoga grada Qatara Sahara ima ugrađene kontrolne mehanizme zbog kojih je nemoguće nemoralno bogaćenje na teret zajednice ili pojedinaca.
N.N.: Iz današnje perspektive svakodnevnih hrvatskih društvenih senzacija ovo mi se čini kao utopija.
D.J.: Nažalost i meni.
N.N.: Kome bi Vaša knjiga mogla biti zanimljiva?
D.J.: Postoje ljudi koji žive zarobljeni u prošlosti i oni se ne mogu osloboditi emocija koje su stekli u mladosti. Oni ne mogu gledati u budućnost, nažalost. Postoje ljudi koji žive isključivo u sadašnjosti, tek ponekad zavire u ormare prošlosti, a tek ponekad kroz prozor budućnosti. Neki se bore za preživljavanje radeći poslove koje ne vole, a neki uživaju privilegije koje su stekli. Pesimisti su odustali od ideje da bi budućnost mogla biti bolja od sadašnjosti te svoj pogled u budućnost tek povremeno zadržavaju duže od nekoliko minuta, a za čitanje ovoga romana treba nešto više vremena. Optimisti koji uživaju u ovom trenutku svojega blagostanja također ne tragaju za odgovorom kako će im izgledati budućnost kada im je već sadašnjost ugodna. Postoji i sanjarska manjina, ljudi koji rado gledaju prema budućnosti i nadaju se boljim vremenima, boljemu društvu, boljim i sretnijim životnim uvjetima. Među njima postoje i vizionari koji riječima, mislima, crtežima stvaraju svoje sretne svjetove koji se tek rijetko oživotvore. Knjiga je namijenjena ljudima koji imaju sposobnost zamišljati budućnost, ali i kreirati sadašnjost kako bi se snovi barem djelomično ostvarili.
N.N.: Smatrate li sebe vizionarom?
D.J.: Za sada sam u pogledu ostvarivanja svojih ideja djelomično sanjar, djelomično vizionar. Naime, u svojem poslu uspio sam mnoge svoje vizije provesti u djelo, a najvažnija je da škola koju vodim može biti mjesto za učenje bez straha. Mnoge vizije još su u provedbi, a nekih sam se morao odreći. Je li Orwell bio vizionar kada je stvarao distopijske romane „Životinjska farma“ i „1984.“? Imao je informacije o funkcioniranju komunističkoga režima u SSSR-u i zabrinuto se zapitao kamo bi takva diktatura mogla voditi pa je odaslao svoje upozorenje svijetu. Ovo je moje upozorenje na ljudsku pohlepu koja ne pazi ni na ljude ni na prirodu pa se pribojavam da bi nam budućnost mogla biti distopijska, no s velikom dozom optimizma i utopije. Upozorenja su nam svakodnevno na vratima i zdrav razum mi govori da zatopljenje nije slučajno, da su prirodne nepogode sve češće i jače, da smo sve više ugroženi raznim bolestima kao što su šećerna bolest, tumori, debljina, kardiovaskularne bolesti, a sada još i pandemija Covid-19. Vizionari su ljudi koji uspijevaju svoju viziju pretočiti u stvarnost, a budući da se radi o dugom vremenskom razdoblju, na Vaše pitanje odgovorit će čitatelji za pedeset godina.
N.N.: Spomenuli ste sretnu školu, a u romanu ste opisali oblik školovanja koji napadno nalikuje na današnju nastavu na daljinu. Je li Vam namjera bila naslijediti Nostradamusa?
D.J.: Ha, ha. Nostradamus je samo jedan, a meni se poklopilo ili sam prepoznao potencijal nastave na daljinu. Danas dominantna pedagoška teorija ističe da je obrazovanje u skupini najbolje jer spaja obrazovanje i socijalno sazrijevanje. U romanu sam postavio pitanje je li moguće da škola bude mjesto socijalizacije u onim aktivnostima u kojima je nužna socijalna interakcija kao što su izvođenje kazališnih predstava, koncerata, sportskih natjecanja, projekata, rada u parovima i skupinama, a da samo usvajanje znanja može biti individualna aktivnost, naravno, s novim metodičkim pristupom nastavi na daljinu. Ovogodišnja proljetna nastava na daljinu bila je više ili manje uspješno snalaženje učitelja u prilagodbi svojih kompetencija novom načinu poučavanja, no funkcionalna i svrsishodna nastava na daljinu zahtijeva nove metodičke alate kako bi se približila sadašnjoj svrhovitosti nastave u učionici. Odgovore na ova pitanja tek trebaju promišljati nositelji kolegija metodike na svim fakultetima koji obrazuju učitelje. Mislim da je vrijeme da se organizira svjetski i hrvatski kongres metodičara na tu temu i da se nove generacije učitelja pripreme za efikasan način poučavanja na daljinu.
N.N.: Kada kažete učitelj, mislite li samo na učitelje u osnovnoj školi?
D.J.: Biti učitelj nije samo zanimanje nego je i poziv, a učitelj je lijepa hrvatska riječ. Učitelji su svi pedagoški radnici koji poučavaju. Učitelji su nastavnici u osnovnim školama, profesori u srednjim školama te profesori na fakultetima. Učitelj je svatko tko prenosi korisno znanje.
N.N.: Hvala Vam na razgovoru. Želite li na kraju našega razgovora nešto poručiti budućim čitateljima Vašega romana?
D.J.: Hvala Vama na zanimanju za moj roman i hvala na razgovoru. Potraga za srećom nikada ne prestaje. Nadam se da smo ovim razgovorom potaknuli ljude da pročitaju moj roman. Neka u svojoj knjižnici potraže roman Surova reinkarnacija Sparte. Ako ga knjižnica još nema, vjerujem da će ga, nakon upita čitatelja, nabaviti.
Budimo hrabri i borimo se za dostojanstvenu budućnost!
